Jednostavno - život

11.02.2010., četvrtak

Gdi je mooooj tata?

Mi smo kukavice. I moj bivši muž i ja. On se je po noći spremio, samo najnužnije, poljubio dijete i otišao. Duboko sam uzdanuhla i pokušala pokupiti komadiće svojeg života. Ovo zvuči jako patetično, je l da? Ali jesam.
Prestala sam plakati, jer sada moram sama.
Na moju žalost, ja sam od onih ljudi koji su se uvijek oslanjali na druge kada su bili u problemima. Sada ne mogu, Zlato mamino treba naspavanu i mirnu mama. Samo, da, probaj ti spavati, a da misliš da si djetetu razorila obitelj.
Ujutro sam probudila Zlato mamino, a ona kao da je znala
"Gdi je moooooj taaaataaaaaa? Gdiiiii je? Hoooooću taaaaaaaaaatuuuuuuuuuuuuuuuuu!"
Moja objašnjenja da će tata doći, da je sada vani i da je sve u redu nisu ju ni malo umirili. Čovjek je uvijek bio spretniji u umirivanju Zlata maminog, a moje suze sada nisu pomogle, samo su kod nje izazvale histeriju.
Tata, pa tata. Gdi je njezin tata? Ona voli tatu. Vrati mojeg tatu.
Kako znaš. O kako znaš?
Jer, Čovjek nikada nije sudjelovao u njezinom buđenju. To su bili naši intimni trenutci, kako sam ih ja zvala. Kada bi ona i njezina Zlatka i Zlatko (Zlatka je lutka za koju jedino Zlatio mamino zna zašto se zove Zlatka - lutka crnkinja sa crnom kosom, a Zlatko je naš mačak koji je po lutki dobio ime, crno bijeli je) oblačili se, pili kakao i pričali što imamo za obaviti.
Ne, ona danas hoće svojeg tatu i točka.
Točno tako mi je rekla. Suze je sve isplakala, pa se je počela duriti, neće tu majicu, neće dignut ručicu, te čarape ne voli. E, da ni milimetar ju neću pomaknuti iz kreveta.
Ipak sam ja jača, a kada sam ju digla, koprcala se i rukama i nogama.
"A da mi ne idemo danas u vrtić?"
Odahnula je.
Moja sreća je da kad hoću na posao mogu javit da ne mogu/neću doći. Pa smo još malo spavale.
"Ja ću spavati sa tobom."
Zlato mamino je idućih dana bila najbolja curica na svijetu.
"Mama, ja ću ti pojesti i juhu od paradajza." Malo tužno je rekla jedan dn.
Zadnja svađa između mene i Čovjeka bila je oko toga treba li pojesti juhu ili ne. On obožava juhe, dok ih ja ne podnosim, pa sam potpuno razumjela Zlato mamino kako tužno prebire po tanjuru i uzela sam joj ga.
Nama je trebao samo okidač, ta juha uopće nije bila važna, a nekako je ispalo da nam u tom trenutku nije važno ni gdje ćemo se posvađati.
Čovjek je došao preko vikenda po svoju kćer, a ona je odbijala izići iz kuće.
"Vidi, možemo se zajedno igrati. Svi zajedno."
Pa su se oni igrali u dnevnoj sobi, a ja sam kuhala ili već nešto radila u kuhinji. Nije ga pustila dok nije zaspala.
A on je onda ostao.
Do sljedeće svađe.
Mi smo kukavice, shvatila sa.

- 10:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #

09.02.2010., utorak

Najgora stvar na svijetu

Prvo sam mislila da je najgora stvar na svijetu u vrtiću jesti splačine i ono što su oni zvali juhom, te spavati. Zatim da je to ono kada te Ivan/Marko/Goran ne vole, pa kada te ostavi prijateljica, pa opet kada te Ivan/Marko/Goran ne vole, pa opet sam mrzila jesti. Negdje između svega toga sam mislila kako ne postoji goreg nego doma reći kakvo je stanje u školi.
Onda, pa i ne tako puno kasnije, mislila sam da je najgore na svijetu biti trudne za-tri-dana-osamnaestogodišnjakinja. Definitivno je do tada u mojem životu bila najgora stvar mojim roditeljima saopćiti tu radosnu vijest.
Na dan vjenčanja (dan prije maturalne večeri, skoro u tajnosti) mislila sam da radim najveću glupost u svojem životu (možda da sam malo bolje razmislila). Skoro sam pobjegla, ali i on je skoro pobjegao. Mali stan, a obećali smo zajedno doći na svoje vjenčanje, pa bi se moglo reći da smo držali jedno drugog na oku da ne pobjegne.
Kasnije sam za mnoge stvari mislila da su najgore na svijetu. Jeste li pokušali učiti uz muža i djeteta koje bi se uvijek igralo, smijalo i kada se samo pridignete od krevetića Zlato mamino bi ronila suze.
Chris Noth je u jednoj epizodi Zakona i reda rekao da je njegova mama širila krivnju kao da maže putar na kruh. Na žalost većinu vremena sam i ja to radila. Zahvaljujući nekim neprimjerenim komentarima, nekada slučajnim, a nekada namjernim, uspjela sam sama sebe uvjeriti da sam ja za sve kriva. I dugo se borila sa tom sama-sebi-namećem krivnju i hormonima.
Na sreću uz staloženog i uvijek prisebnog i pametnog Čovjeka i pomoći obitelji i nekih prijateljica sve se riješilo.
Obožavala sam svoju malu obitelj. Ljetovanja sa obitelji, pa tjedan dana samo nas troje. Vikendi i svaki ukradeni trenutak.
Da se za gležnjeve objesim naopačke ja se ne mogu sjetiti kada se to dogodilo. Vjerojatno se događalo polako.
Ne znam jesam li ja bila premlada ili je on bio prestar. Sklona sam vjerovati da smo zapravo trebali jedno drugome biti avantura i ništa više. Ostati u lijepom sjećanju.
Jedno sam se jutro probudila i sve mi je išlo kod njega na živce. Nisam se mogla sjetiti jesmo li se "našli" jer smo toliko različiti ili jer smo toliko slični. Samo mi je išla na živce njegova različitost od mene i moja sličnost sa mnom.
Mislim da se on osjećao zarobljeno. E, da, to je ta riječ… Zarobljena sam bila. Da sam barem mogla vrištati.
I onda se dogodila najgora stvar na svijetu. Gora od nesretne ljubavi, razočaranih roditelja, pokakanih pelena,"izdaja" prijateljica, pa čak i teške depresije, neusporediva sa raznim nejestivim juhama. Došlo je iznenada. Pokušala sam isprati suzama, pa čak i samoozljeđivanjem (nije ništa čime bih se trebala pohvaliti).
Na stranu to što sam se ja zaljubila u nekog drugog. Proći će, ili neće, sada nije važno. Shvatila sam da ja jednostavno ne volim muškarca koji svaki mjesec donosi plaću u kuću, koji je za mene napravio više od ikoga, koji je otac jedinog što imam – Zlata maminog. Naprosto ga ne volim. I baš ništa ne mogu naći na njemu da bih ga opet zavoljela.
Kukavica sam.
Samo onaj tko je prošao isto znat će kako je to kada svaku noć zaspiš sa mišlju i molitvom "Molim te, daj da se zaljubi u nekoga i nađe nekoga tko će mu biti bolji od mene. Molim te, samo neka me ostavi."
Grozno, ali ja sam tada bila spremna odreći se svega i živjeti na ulici, samo da mogu disati.
Zlato mamino je od često nasmijanog djeteta postala plačljiva i stalno se tražila maziti. Čovjek koji nikada do tada nije podizao glas (sve se može riješiti normalnim i mirnim razgovorom) postajao sve glasniji, a ja sam sve češće izazivala svađu koji je on prihvaćao ili bi mi samo okrenuo leđa i zašao iz kuće.
Pa mirenje.
Dva sata ili dva dana, ili dva tjedna ili dva mjeseca, nije važno jer se osjećaj vračao.
A ja sam mislila da sam jedina na svijetu.
Na kraju je ispalo da smo oboje okruženi ljudima i da smo sami na svijtu.

- 10:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.02.2010., ponedjeljak

Tišina opet

Godišnjica je uvijek bila vrijeme kada bi s cijela obitelj, i moja i Čovjekova, skupila kod nas. Pa tu bi došli kumovi, čudno, njegovih sada nije bilo, bliži prijatelji i sve je bilo puno djece. Meni bi svake godine bilo muka pripremati tu gozbu. Čovjek bi svake godine govorio da ne trebam, onda bi se posvađali i na kraju nadureni jedno na drugo dočekali goste. I uvijek je bilo jako lijepo, pa bi se pomirili. Tada je sve bilo drugačije. Šutjela sam i bez nerviranja radila sedam vrsta peciva i 12 vrsta kolača, on je u tišini rezao mi luk.
Rasplakala sam se. Srećom, Zlato mamino je bilo u šetnji sa djedom.
Tko će mi rezati luk u buduće? Mrzim rezat luk.
Rekao je da je od luka, ali ja znam da su i njegove suze bile od tuge.
Opet sam se našla u njegovom zagrljaju i prošlo mi je kroz glavu. Možda da probamo? Možda da nikome ne kažemo? Možda da odemo negdje gdje ćemo nas troje biti sami i otrgnuti od kolotečine u koju smo upali? Možda da samo nas dvoje odemo? Zlato mamino nije tako mala da ju ne bi mogli pričuvati moji na koji dan. Oni bi shvatili.
"Sve smo to već probali." rekao je on.
Čita mi misli, pomislila sam.
"Uvijek kada si uznemirena šapćeš." rekao je. zašto mi to nikada prije nije rekao?
Pa da zapravo, na ljeto smo sve od toga pokušali. Kako je prošlo jednom drugom prilikom, ali sigurno nije prolo dobro.
Opet smo se vratili tišini i kuhanju.
Malo prije nego su gosti počeli dolaziti nabacila sam najljepšu haljinu, najljepšu frizuru i najljepši osmijeh.
Sve će biti u redu, bila mi je mantra u zadnje vrijeme.
Prvo je došao njegov tata koji je doveo Zlato mamino iz šetnje. Mišica je na mamu, pa i na tatu i, meni se čini da, otkako je progovorila nije ni zašutila. Pa nam je pričala što je vidjela i tko je sve vidio nju, i što su joj rekli.
Ostali su dolazili polako.
I da sada ne tupim, pilo se i jelo. Pričalo se, smijalo... Ma kao kad se nešto slavi.
"Čovjek i ja se rastajemo." čak nisam bila sigurna da sam to rekla, a sve oko mene je zašutjelo. Meni se vrtijelo i željela sam biti negdje drugdje. Svi su šutjeli i gledali malo u njega, malo u mene. A nas dvoje smo buljili jedno u drugo. Telepatski smo si slali
"Sve će biti u redu, sve će biti u redu."
Djeca uvijek znaju kada se nešto događa, pa su se skupili oko nas. Moja mama im je obećala iznenađenje za onog tko najljepše nacrta kućicu u cvijeću, a oni su se razbježali svadeći se tko će prvi crtati crvenim flomasterom. Meni se jedino po glavi motalo
"Perice, a je l ti znaš nacrtati konja?" pa me je uhvatio smijeh.
Nakon tišine svi su počeli govoriti u glas.
"Poslije ćemo pričati." samo sam govorila, mrzim pričati o neugodnim stvarima, a ovo je bilo poprilično neugodna tema.
"Molim te nemoj sada."
Čovjek je samo šutio, iako je zapravo njegova ideja bila da im na skupu sve kažemo. Kao da ne bi jednom po jednom morali govoriti.
Ne znam zašto sam mislila da će "Poslije ćemo" upaliti. Baš svi su htjeli sve znat, odmah.
I onda više ništa nisam vidjela.
Kada sam otvorila oči samo je tata moj stajao iznad mene i rekao da se umirim, da će sve biti u redu. A ja sam samo htjela plakati i spavati.
"Zlato mamino?"
Ona se igrala sa drugom djecom i još ništa ne zna.
"Ojoj, pa kako ću njoj to objasniti?" i tek sada je postalo stvarno.
Čovjek i ja već dugo skoro da nismo živjeli skupa, a kamo li što drugo, a meni je tek sada postalo jasno.
I sada sam imala milijarde pitanja, i niti jednog odgovora.
Kriva sam samo ja, ponavljala sam, samo ja, samo ja.
Možda da negdje odem i da ih ostavim, bit će bolje ako odem zauvijek.
Pa ja sada nisam ni sigurna da sam zaljubljena. Možda nisam. Sigurno nisam. Uostalom tokom našeg braka ja sam stalno bila zaljubljena (B. Pitt recimo), zašto sada mislim da je to stvarno? On mene ni ne poznaje? Možda sam trebala šutjeti?
I onda mi je svanulo, pa Zlato mamino će me mrziti. Molim te, ja samo želim umrijeti.
Najedanput mjesto tate su iznad mene stajali moja mama, Čovjek i njegova mama.
"Opet sam pala u nesvijest?"
Gosti su se razišli, a ja sam ostala sa svojom razorenom obitelji.

- 10:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.02.2010., petak

A zašto se ja ispričavam?

Ovaj post je trebao biti potpuno drugačiji, ali zapravo sam iznervirana, pa ću napisati ono što nikada nisam trebala napisati.
Postove pišem kada imam vremena, pa onda namjestim sat kada da se objave. Kako zbog obaveza nisam stigla navrijeme reagirati, sada ću, pa će neki vidjeti neki neće. Nevažno, meni je važno da sam napisala sve što sam htjela.
Prvo ljuta sam, i malo zbunjena što sam završila na naslovnici. Nisam to htjela, ali eto desilo se, na to ne mogu utjecati. Zbunjena sam što imam toliko komentara.
Prvo hvala baš svima koji su komentirali, hvala onima koji razumiju i onima koji to ne žele. I to ozbiljno mislim.
Ovaj blog sam počela pisati usred noći kada nisam mogla spavati. Misli su dolazile i prolazile, neke su pobjegle toliko brzo da nisu ostale ni u tragovima, a neke su se zadržale. O tima sam pisala, i dalje ću. U trenutku kada sam pisala post o bivšoj prijateljici falila mi je užasno. Pa sam to i napisala. Nedostajalo mi je njezino smijanje, a bogami i njezini savjeti, ona je sve znala, od toga kako otopiti hladnjak do toga kako umiriti dijete koje vrišti. I meni je to falilo. I još mi nedostaje. Jedan dan više, drugi manje. Osoba sam koja čuva svoj prvi mobitel, jer se ne može odvojiti od njega, a sa ljudima je još "gore". No, moja Marija nikada nije bila moja najbolja prijateljica. Postoje hiljadu stvari koje joj nisam rekla o sebi, ona je osoba koju sam voljela, poštovala i za koju bih napravila sve što je u mojoj moći. I ja nisam kukala, ja sam samo pisala, a komentator to nije trebao čitati.
Ima nešto mazohistički u meni, pa sam najviše puto pročitala komentare koji su me vrijeđali. Stvarno ne namjeravam ulazit u raspravu jesam li kurva ili droljetina, uostalom takav rječnik više govore o komentatoru nego o meni. Za nekoga ću biti, za nekoga neću. Meni je drago da za sebi najbliže nisam, pa čak ni za one koji bi možda "imali pravo" tako me nazvati. No, ja nikada nisam prevarila svojeg muža, ili kako je netko rekao "jebala se sa strane". Tek kada sam shvatila da naš brak neće opstati dozvolila sam si da pomislim kako bi lijepo bilo opet imati nečiju pažnju, da me netko pazi, čuva i mazi. Netko drugi, a ne Čovjek.
I na kraju, a to je najvažnije. Čovjek i ja se nismo rastali jer smo se zaljubili u nekog drugog, već zato što se nas dvoje više nismo voljeli. Do zadnjeg trenutka smo se borili i trudili, ali nije išlo. Netko je pitao mislim li da će ovo trajat zauvijek. Pa prvo, vi ne znate jesam li ja sa čovjekom u kojega sam se zaljubila, jesam li još zaljubljena... Ali ja sam sigurna da ću jednom naći nekoga.
Eto, a sada idem pisat post koji sam htjela :).

- 10:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #

04.02.2010., četvrtak

Tišina

Dajte, bar nešto recite. Mislila sam, i ispod stola gazila Čovjekovu nogu. Stisnuo se uz mene, što je više mogao, a da to priliči situaciji. Zapravo ništa nije priličilo situaciji. Upravo smo mojima rekli da je njihova 18-godišnja kćer trudna, a da još nije maturirala. Moji su šutjeli i pogledavali mene i međusobno se. Jedino moja mlađa sestra, koja je sjedila na kauču, je imala oduševljen izraz lica. Davala je sve od sebe da ne počne vrištati od sreće. Meni nije preostalo ništa drugo nego da tiho plačem, Čovjek je žudio za cigaretom, ali ništa nije poduzimao iako su stajali na stolu ispred njega.
"Koliko dugo?" napokon je pitala mama.
"Osam tjedana."
"Još nije kasno." Rekla je ona.
"Za što?" istovremeno smo pitali tata, Čovjek i ja, iako smo znali odgovor, pa ga nije ni izrekla.
Čovjek je tu skočio. Mislim, doslovno je skočio. Onda se razvila svađa između njega i moje mame želim li ja pobaciti i od koga sam izmanipulirana. To je trajalo i trajalo.
Znala sam da neće dobro završiti. Moji, iako su me pustili da živim sa njime, nisu ga voljeli. Nije im se svidjela njegova vanjština, njegov stav, posao koji radi, ništa im se nije svidjelo.
Zašto su me pustili k njemu?
Za 18. rođendan je to bilo jedino što sam tražila, a oni nisu našli niti jedan razlog da mi to zabrane. Školu sam prošla sa odličnim, što je bio uvjet, javljala sam im se svaki dan, nisam im lagala, a i on se prema meni odnosio, zapravo, ljepše nego su se uopće mogli nadati. A i da nismo živjeli skupa, moglo se isto dogoditi.
"Želiš li ti pobaciti?" pitao me je tata koji je cijelo vrijeme šutio. Jedino što sam mogla je slegnuti ramenima. I mama i Čovjek su me bijesno pogledali. Nisu shvatili.
Da, ne postoji ništa prirodnije nego imati obitelj sa Čovjekom. Kada sam bila sa njime sve je u redu i dobro izračunano. On može zarađivati za nas sve, a kada Zlato mamino malo poraste mogu na faks.
No, i moja mama je imala pravo. Napokon sam se "riješila" roditelja, sve moje prijateljice su krenule na faks i ovo mi je trebalo biti najljepše vrijeme.
Bila sam zbunjena.
U svakom slučaju više od njih dvoje. A još, k tome, nisam htjela povrijediti niti mamu niti Čovjeka. Iako su se oni više trebali brinuti da ne povrijede mene.
Nisam pobacila. Možda sam stvarno bila izmanipulirana od Čovjeka, ali i moja mama je zapravo bila sretna da će biti baka, iako se nije tako osjećala (i Zlato mamino ju ne zove bakom).
Ponekad se osjećam krivom, jer kao mlada, premlada, majka mrzila sam što sam si napravila. I ja sam htjela izlazit vani, imat dečke i zaljubljivat. O, da, Čovjek je koristio svaki slobodan trenutak da ju uzme i da mene barem malo rastereti, ali, majke će znati, tu je onda osjećaj krivnje, strah da on ne radi nešto dobro i briga da me zove, a mene nema blizu.
Samo tu i tamo, još, sanjam da sam sama, ali samo jedan pogled na Zlato maminu i ja, zapravo ništa ne bih mijenjala.

- 10:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.02.2010., srijeda

Lagala sam mu

Čovjeka sam upoznala na 17. rođendan najbolje prijateljice. Bio je najljepša osoba u rupi u kojoj je ona odlučila proslaviti svoj rođendan. Vjerojatno smo tada ganjale neku veliku ljubav. Bilo je to mjesto gdje se svi druže zajedno. Ne zato što bi to željeli, već jer je stvarno bilo malo prostora, pa gdje si stao morao si ostat stajati i bio si "osuđen" na sugovornika do sebe. Što je često izazivalo urnebesne situacije. Barem nama koji nismo bili osuđeni na dosadnjakoviće. Poput većine ljudi, barem onih koje ja poznajem, patim od lagane klaustofobije, a apsolutno nikako ne podnosim vrućinu.
Bilo je to ljeto, rupa je bila zagušljiva, sve je bilo puno dima, smrdjelo je na alkohol i znoj. Velika ljubav moje prijateljice nije došao. Ili je kasnio, ne sjećam se.
"Zraka, zraka, zraka!" viknula sam joj. Pa smo se jedva probile i odahnule kad smo punim plućima udahnule nečistog zagrebačkog zraka.
"Pravi se normalnom! Pravi se normalnom!" siktala sam, jer Čovjek je upravo izašao sa svojim društvom. Ona je samo slegnula ramenima, jer obično sam ja ta koja se ponaša nenormalno.
Naši, dobro, moji, pokušaji da se ponašam normalno, samo su uzrokovali da sve grupice koje su izašle na zrak bulje u nas. Pa i njegova grupica.
"Ti slaviš rođendan?" pitao je netko iz njegove grupe.
Prijateljica je klimnula.
"Koji?" I onda se dogodilo nešto što ne zna objasniti. Nitko joj se od tih ljudi nije sviđao, a sa svojim godinama bila je savršeno zadovoljna.
"19."
U isti čas smo se zbunjeno pogledale, ali povratka nije bilo. Morale smo i dalje lagati. Meni će u 3. mjesecu 19. (Istina je bila jedino da mi je u 3. mjesecu rođendan, ali dvije godine manje, no tko broji.) Idemo u 4. Razred, iz nekog razloga smo rekli pravu školu.
"Oooo, pa da, naravno da izlazimo tamo." Bio je odgovor na pitanje pijemo li kavu u kafiću blizu naše škole.
"Ajde, onda se možda vidimo." Reko je glasnogovornik grupice kojemu se očigledno sviđala moja Iva.
Na našu sreću brzo nakon toga su otišli, jer bi im bilo teško objasniti zašto mi, već punoljetne, možemo ostati vani samo do 22,30.
Velika ljubav je bio zaboravljen brzinom svjetlosti.
Misliš da mu se sviđam? Hoćemo ga vidjeti? Jer tako da ćemo sada stalno izlaziti kraj škole? Ma ti se sviđaš Čovjeku, samo je sramežljiv. Brbljala je moja Iva. Planirale smo, oblačile se i presvlačile, markirale, dolazile po dva sata ranije, sve dok nismo napamet naučili raspored njihov napamet. A onda smo se, slučajno, naravno, počele pojavljivati tamo u vrijeme kada su oni bili tamo.
Joj, što se Čovjek slatko smijao. I slatko je pio pivo i palio cigaretu. Nije postajalo ništa što nije radio slatko. Pa čak me je slatko izbjegavao.
Ubrzo je zanimanje Glasnogovornika za Ivu popustilo. Bile smo klinke. 12 godina mlađe od njih (iako su oni mislili da smo "samo" 10 godina mlađe, ipak i to im je bilo previše). Iva nije puno patila. Nas dvije bile smo uvijek zaljubljene djevojčice. I to u pravilu u više od jednog dječaka odjednom. No, meni se nešto dogodilo. Čovjek i samo Čovjek je zaukopirao svu moju maštu. I nitko drugi. Iva je bila prisiljena svaki dan prije i poslije škole pit kavu sa mnom u našem kafiću.
Saznanje što radi ubilo je svaku nadu da bi ikada mogla biti sa njime. Bio je profesor u susjednoj školi. A nije tako izgledao.
No ipak.
Moja Iva uvijek kasni. Kada kažem kasnim ne mislim na tzv. akademsku četvrt. Ona kasni od 15 minuta pa do sat i pol. Davno smo se prestale nalaziti "pod satom" ili negdje na cesti.
Ovaj puta sam ju čekala na starom mjestu u starom našem separeu. Kad ono Čovjek. I to sam.
Pravila sam se da sam normalna, sjela naručila kavu i zurila okolo. O, da, mogla sam izvadit i pokušat napisat zadaću, ali onda bi znao da sam drugi, a ne 4. Razred.
On je počeo pričati sa mnom. Pitao me je kako sam. Što radim, gdje mi je prijateljica. Prihvatila sam taj posve benigni razgovor. Kako to biva, moja prijateljica koja obično kasni i po sat i pol sada je kasnila samo 5 minuta. Razgovor je zamro, ali poslije toga me uvijek pozdravio i pitao za zdravlje.
Na moju sreću, Iva se zaljubila u stanovitog Marka koji je dan i noć visio u našem kafiću, pa smo i navečer tamo izlazile. Marku se sviđala Iva, pa sam ja si morala naći zabavu.
"Ostavila te prijateljica na milost i nemilost?" pitao je prekrasnim glasom.
Truč, truč, bla, bla i poljubio me je. Poljubio me je, poljubio me je.
"Broj telefona? I vidimo se sutra?"
Sjetila sam se svojeg broja telefona i uspjela sam se dogovoriti za sutra.
Izmuljala sam nešto i otrčala doma, jer ja nikad ne kasnim, a već je bilo 22,15.
Drugi dan me nazvala Iva, zaboravila sam na nju, ali i ona na mene. Dogovorile smo se za šetanje njezinog psa, pa onda smo se ispričale. Jednu rečenicu ona, jednu ja.
"Idemo u kino." Rekla sam. Oni su išli na kavu.
Nismo spominjale našu malu laž. Nadala sam se da će to zaboraviti, i da mu neće smetati da sam još maloljetna.
Kino je bilo super. Toliko da se ne sjećam što smo gledali, ali znam da se super ljubio. Idući dan se nismo vidjeli, ali je obećao doći po mene pred školu u ponedjeljak.
"Me ne trebaš, vidimo se u kafiću."
Njemu nije teško.
Nije mu bilo teško. A ja ga nisam na vrijeme vidjela.
U ruci sam nosila udžbenik iz matematike, na kojemu je lijepo pisalo da je za drugi razred.
"Koliko je tebi zapravo godina?"
Šutjela sam. Ništa nisam mogla tko brzo izmisliti, a nisam mu mogla reći istinu.
"Mala? Ništa, a?" još me je neko vrijeme gledao, a onda se okrenuo i otišao. Meni je puklo srce.
Izbjegavao me je. Više nije dolazio u kafić, a ako se slučajno našao u isto vrijeme kao i ja trudio se ne vidjeti. Samo jednom mi se obratio Glasnogovornik, ali sve što je rekao bilo je, uz odmahivanje glave
"C, c, c,c. Pa, mala ti si još maloljetna."
Odlučila sam ga zaboraviti. I skoro mi je uspjelo.

- 10:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

02.02.2010., utorak

Kako izgubiti prijateljicu u samo jednoj rečenici

Čovjek je Dalmatinac sa jednog našeg otoka. On obožava more, otoke i cvrčke, ja nešto manje, ali vrlo brzo sam naučila da se moram naučiti na kompromise.
Prvi put kada me je vodio k sebi upoznala sam njegovog najboljeg prijatelja i njegovu ženu. Upravo su čekali drugo dijete. Tada nitko, pa ni ja, nije znao da ćemo i mi skoro kupovati sve roza za prinovu. No, to sada nije važno.
Prijatelj mi nije bio simpatičan. Lijep ko slika i plitak kao bazen, i to onaj dječji. Začudo, Čovjek je volio pričati, pa i tračati, tako da sam znala sve o njihovom ne tako sretnom braku. Ona je bila baš jako lijepa i meni simpatična. Kasnije kada sam ju upoznala sa svojim prijateljica njima je bila bezvezna, a one njoj preglasne. Kasnije mi je ona postala jedna od najboljih prijateljica, jer nijedna od mojih cura nije sa 18-19 godina željela muža i dijete. Naravno, sa mnogima sam ostala dobra, i moja Iva mi je dan danas najbolja prijateljica. No, tu i tamo morala sam sa nekime ozbiljno porazgovarati o životu i proljevu Zlata maminog, a to nisam mogla sa njom, jer ju nikako nije zanimalo.
"Molim te. Molim te, nemoj se pretvoriti u Mariju kada rodiš." Vikale su.
"Što to znači?"
"Pa ona je samo majka, žena i domaćica." Kasnije su je tako i zvale. Pokušala sam ih uvjeriti da je zabavna i duhovita, ali zapravo, i ona je odbijala se kao takva prikazati mojim curama.
S vremenom, kako smo često provodile na telefonu, počele smo se žaliti jedna drugoj. Možda zato što sam bila žena najboljeg prijatelj njezinog muža mislila je da ću je razumjeti. Nisam razumjela to da je zadovoljna da ju je oženio i da ne traži razvod. Njoj je to bio dokaz da ju voli. Meni da mu je ugodno da švrlja, a da ima gdje svratiti na večeru i seks ako nikog drugog nije našao. Na moje zgražanje ona se smijala i govorila mi da sam premlada.
Kada nismo razgovarale o muževima i djeci, šalile smo se. Prvi put kada mi se svidio netko tko nije moj Čovjek, ona je prva rekla
"To što si se udala ne znači da si oči izgubila. Ne bi ga prevarila, zar ne?"
I stvarno, ne bih ga prevarila. Znači dobila sam još jednu prijateljicu sa kojom se mogu glupirati.
Uskoro se njima dogodilo i treće dijete, kojem sam ja krsna kuma. Ona je postala nervoznija, a on je počeo lagati sve sviše samo da bi pobjegao od kuće. Čovjek ga je jednom pitao zašto se ne rastanu. On je samo odmahnuo rukom.
No, nas dvije smo još uvije, pa skoro već sedam godina bile prijateljice. Često smo se čule, na žalost ne tako često vidjele.
Sve do rođendana njezinog muža. Kao svake godine roštilj i previše pića. Te godine je njegov jako dobar prijatelj napokon bio u Hrvatskoj pa mu je došao u posjet.
Meni nije palo na pamet da bih mogla ostat bez daha. Kako je sve bilo, jednom drugom priliko ću vam ispričati.
Zaljubila sam se potpuno.
To sam joj rekla. Nije shvatila, mislila je da je to opet moj bijeg i da ću se brzo vratiti. Na sreću, imala sam svoju Ivu, sa kojom se kovala (nemoguće) planove i s kojom sam se smijala i veselila.
Nakon neuspjelog ljeta gdje smo Čovjek i ja pokušali spasit svoj brak, kada smo donijeli konačnu odluku da se rastavimo, ona je bila druga kojoj sam to rekla. Prije nego sestrama ili mami.
"Pa zašto?" pitala je.
Objasnila sam joj da se više ne volimo, da smo oboje zaljubljeni u druge osobe i da nas ne veže ništa osim Zlata maminog.
Ona je bila šokirana. A i ja njezinom reakcijom. Prvo me pokušala uvjeriti da je samo došlo do zasićenja u braku, to sam mogla razumjeti. Ali ne i njezino rješenje problema, koje je glasilo pusti ga da švrlja, a ti mu budi dobra žena, pa će prestati.
Kada sam joj pokušala objasniti da ne želim ostati u tom braku, pokušala me ucijeniti Zlatom maminim, stvarajući mi grižnju savjest.
Kako će dijete odrasti u razorenoj obitelji, da ćemo ju upropastit, da će imati traume (koliko god se mi mirno rastali), a kada sam ju kroz suze zamolila da me petlja moje dijete, optužila me je da sam obična kurvetina, da tko zna s koliko sam muškaraca spavala i da nije čudo kada sam glupača koja se samo htjela dobro udati, da me muž ostavlja. Dodala da će ona sigurno na sudu svjedočiti za njega i zaklopila mi slušalicu. Ostala sam u suzama. To je bio zadnji put da sam ju čula. Svi moji pokušaji da dođem do nje ostali su bezuspješni. Na kraju me nazvao njezin muž koji me zamolio da ju više ne zovem.
Znam da sam glupa, ali strašno mi nedostaje.

- 10:27 - Komentari (59) - Isprintaj - #

01.02.2010., ponedjeljak

I tako dođe kraj jedne ljubavi

Ovaj blog je moja pripovijest i moja ispovijed, a time i moja boksačka vreća. Ne boksam. Ne trčim, pa i ne hodam. A nekada sam obožavala hodati i planinariti. Nekada sam cijeli Zagreb prešla pješice. Najdraži dio Zagreba mi je Cmrok, pa Tuškanac. I volim hodati sama. Zato sam valjda voljela planinariti. Hada hodaš po planini, sam si sa sobom, a ja sam najviše voljela biti sama sa sobom.
I to nije baš najbolja stvar, jer problem tako počinju.
Moja priča bi mogla početi sa nekom grupom za samopomoć. Jedino, bojim se da takva grupa ne postoji.
"Bok , ja sam Osoba i volim probleme! Volim si izmišljati probleme!"
"Booook, Osobo!"
I onda se javi netko tko kaže da je u grupi sve moguće. Eto da on/ona već 7 godina, 6 mjeseci, 5 dana, 4 sata i evo 3 minute apstinira od toga da si sam/sama zadaje probleme. I to bez lijekova.
Sve je počelo još u vrtiću. Nisam se mogla odlučiti hoće li mi Ivan ili Bruno biti muž, pa sam ih obojicu oženila. Za mene. Oni nisu imali u planu niti se ženiti niti živjeti u grijehu i protuzakonitoj bračnoj zajednici, pa su me obojica ostavila. Tada sam izmislila nevidljivog dečka. Samo da znate, nije dobra obrana od stvarnosti, taj izmišljeni/nevidljivi tip.
Preskočimo moja blebetanja o djetinjstvu i zapravo da počnem pisati o onome što me muči.
A to je:
Grozna sam osoba. I ono najgore u svemu je da to nitko neće reći.
"Ma niiiisi!"
"Daaaaj, svakome se dogodi!"
"Pa i onda je i on."
Da, obično ljudi, bliski ljudi, misle da me time tješe, ali to nije ono što bih ja htjela čut Jedno, samo jedno "O, Bože, glupačo, glupa, pa kako si to mogla napraviti!" od bliske osobe bilo bi sasvim dovoljno. Barem bi se mogla isplakati kako treba.
Da, moj muž i ja smo u procesu rastave. I to je nešto najteže u mojem životu. Da sam znala da će biti tako teško… Da sam znala da će život biti težak, ne bih se rodila. No, moj život zapravo nije težak, imam krov nad glavom, redovitu plaču (pa čak sam i nešto božićnice dobila), svaki dan jedem kuhano i neku čokoladicu sa kokosom, imam svoj krevet, auto koji sam otplatila i ono najbolje, najljepše, najsvetije moje blago u obliku prekrasne djevojčice.
Pa čak i čovjek od kojega se rastajem je pošten. Dobro, to je vjerojatno jer je kriv koliko i ja.
Bilješka za Zlato mamino: nemoj se udati sa nepunih 19 godina. Bilješka za mene: nemoj pustiti Zlato mamino da živi sa dečkom nakon navršene 18. Godine, ma koliko ona bila dobra, vrijedna i sve ti se povjeravala.
"Dušo, moramo razgovarati." Zlato mamino je bila kod mojih roditelja na moru, a ovaj razgovor sam ja počela.
"Joooj!" rekao je Čovjek i sjeo za naš (meni najdraži) stol. Mislio je da znam. Da sam se isplakala i sve tanjure porazbijala kod neke od svojih prijateljica. Ili, u gorem slučaju, da ispod trenirke poput komandosa ili barem lovca, za gležanj imam pričvršćen nož, a da moje cure u haustoru čekaju da ih pozovem kako bi mi pomogle pospremiti nered.
Jedno vrijeme smo sjedili u tišini, i on i ja smo par puta pokušali nešto reći, ali ništa iz nas nije izlazilo. Ne znam zašto stalno mislim da je bio kišni sumrak. Vjerojatno jer jer sam se tako osjećala. Zapravo bila je previše vruća subota oko 14 sati.
"Zaljubila sam se." Zapravo nisam htjela to reći. U svojoj glavi imala sam cijeli monolog, trajao je 10 minuta. Tu sam ja njemu objašnjavala kako će on uvijek biti otac Zlata maminog, moja prva ljubav, onaj prvi… A onda sam sve zaboravila, ili mi se činilo glupo.
Pogledao me je potpuno izbezumljeno, kasnije sam shvatila da je to bio pogled olakšanja.
"I ja." Tiho je rekao i lupkao po stolu prstima.
"Miiiislim, ne u tebe. Mislim da tebe više ne volim." Bila sam zbunjena. Očekivala sam veće iznenađenje. Iskreno, očekivala sam suze, bacanje na koljena i urlikanje
"MOOOOLIM TEEEE NEEEEEE OSTAVLJAJ MEEEEEEE! MOOOOOOLIM TEEEEEE!"
"Ni ja." Namjerno se trudio govoriti što krače rečenice, jer je znao da me to nervira. Ali u to trenutku ja sam shvatila nešto čudno. Moj brak je stvarno bio gotov. Iako me je reakcija začudila, nisam bila nimalo tužna, što nisam očekivala.
"Ni ti sebe više ne voliš?" sada sam bila ljuta.
"Ne, mislim da ni ja tebe više ne volim. Zaljubio sam se."
Šutjeli smo. Začudo, šutjeli smo pola sata, a sada nitko ništa nije ni pokušavao reći. Falila mi je cigareta. Po kretnjama koje je radio vidjela sam da i njemu fali. Prekinula sam svoje dvomjesečno druženje sa tim porokom kada mi je moja ginekologica rekla
"O, pa koliko ti imaš godina?"
"18 za 3 dana . Zašto?"
"Trudna si."
A njegovo, višegodišnje druženje sa cigaretom je završeno kada smo ja i Zlato mamino došle iz bolnice.
"Mislim da trebam cigaretu." Rekao je.
"Molim te, ne idi." Iako nije baš bilo vrijeme, prasnuo se smijati i rekao da će se vratiti. Moj najveći je strah da će otići i da se više nikada neće vratiti.
Vratio se. A mi smo dva dana proveli šuteći. Ne zato što si nismo imali što reći, već zato što smo si morali previše toga reći.

- 10:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.